Prekogranični M&A u Jugoistočnoj Europi: regulatorni izazovi
Prekogranične M&A transakcije u Jugoistočnoj Europi sve su više određene slojevitošću regulatornog okvira, a sve manje samom strukturom transakcije. Kada je riječ o poslovima koji uključuju društva ili imovinu povezanu s tržištem Europske unije, stranke danas moraju gledati šire od klasične kontrole koncentracija i istodobno procijeniti može li se na transakciju primijeniti i provjera stranih izravnih ulaganja (FDI screening) ili Uredba EU o stranim subvencijama. Okvir EU-a za provjeru stranih izravnih ulaganja primjenjuje se od 11. listopada 2020., dok se Uredba o stranim subvencijama primjenjuje od 13. srpnja 2023., čime je uveden još jedan važan sloj regulatorne kontrole za određene koncentracije.
U praksi to znači da jedna transakcija može istodobno otvoriti više zasebnih regulatornih pitanja: postoji li obveza prijave koncentracije, može li transakcija izazvati zabrinutost u pogledu sigurnosti ili javnog poretka prema pravilima o provjeri stranih ulaganja te jesu li strane primile strane financijske doprinose koji mogu dovesti do obveze prijave Europskoj komisiji prema Uredbi o stranim subvencijama. U relevantnim slučajevima, ta Uredba može zahtijevati prethodnu prijavu ako ciljano društvo ostvaruje najmanje 500 milijuna eura prometa u EU-u, a strane su u prethodne tri godine primile više od 50 milijuna eura stranih financijskih doprinosa.
Za Jugoistočnu Europu taj je izazov dodatno izražen zbog regulatorne fragmentiranosti regije. Dio država članice su Europske unije i u cijelosti su uključene u europski sustav kontrole koncentracija, provjere stranih ulaganja i nadzora nad stranim subvencijama, dok druge primjenjuju vlastite nacionalne sustave kontrole koncentracija koji se postupno usklađuju s pravom EU-a, ali s njime nisu u potpunosti izjednačeni. Posljedično, planiranje transakcije u ovoj regiji često zahtijeva zasebnu analizu po svakoj pojedinoj jurisdikciji, osobito u pogledu pragova prijave, rokova, obveze mirovanja provedbe i materijalnopravnih rizika.
Dodatni element neizvjesnosti predstavlja činjenica da regulatornu pozornost mogu privući i transakcije koje formalno ne dosežu uobičajene pragove prometa. Europska komisija ističe da, temeljem članka 22. Uredbe o kontroli koncentracija EU-a, može ispitivati i koncentracije koje su joj u određenim okolnostima uputila nacionalna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja. To dodatno naglašava potrebu za ranom procjenom antitrust rizika čak i onda kada na početku ne postoji očita obveza prijave.
Temeljna poruka za ulagatelje i prodavatelje prilično je jasna, u Jugoistočnoj Europi regulatorna analiza mora započeti rano. U prekograničnim transakcijama rokovi, prethodni uvjeti, ugovorno strukturiranje i rizik zatvaranja sve su više određeni međudjelovanjem kontrole koncentracija, provjere stranih ulaganja i nadzora nad stranim subvencijama. Najuspješnije transakcije stoga nisu samo one koje su dobro pregovarane, nego prije svega one koje su od samog početka kvalitetno postavljene s regulatornog aspekta.