Provedba arbitražnih odluka u različitim jurisdikcijama

Jedna od glavnih prednosti arbitraže jest ta da su arbitražne odluke u pravilu lakše provedive na međunarodnoj razini od sudskih presuda. Ključni razlog za to je Njujorška konvencija iz 1958. godine, koja pruža pravni okvir za priznanje i provedbu stranih arbitražnih odluka u velikom broju jurisdikcija. Konvencija danas ima 172 države ugovornice, što je čini jednim od najuspješnijih instrumenata međunarodnog rješavanja sporova.

U praktičnom smislu, stranka koja traži provedbu arbitražne odluke obično će se obratiti sudovima u jurisdikciji u kojoj protivna strana ima imovinu. Sud u pravilu neće ponovno ulaziti u meritum spora. Umjesto toga, ispitat će postoji li neki od ograničenih razloga za odbijanje priznanja ili provedbe prema Konvenciji, kao što su nevaljanost arbitražnog sporazuma, neuredna dostava, nemogućnost stranke da iznese svoj slučaj, prekoračenje nadležnosti, postupovne nepravilnosti ili povreda javnog poretka.

Ipak, provedba nikada nije potpuno automatska. Lokalna postupovna pravila i dalje imaju važnu ulogu, a neke države primjenjuju Konvenciju uz određene rezerve, osobito uzajamnost i tzv. commercial reservation, koje su dopuštene člankom I. stavkom 3. Osim toga, priznanje odluke tek je jedan korak; sama ovrha nad imovinom i dalje se uređuje domaćim pravom države u kojoj se provedba traži.

Poseban režim vrijedi za ICSID arbitražne odluke u investicijskoj arbitraži. Prema ICSID Konvenciji, države članice priznaju takve odluke kao obvezujuće, a njihova provedba odvija se kroz zaseban i samostalniji mehanizam, bez uobičajenog sudskog preispitivanja koje je inače povezano sa stranim arbitražnim odlukama prema domaćem pravu.

Za trgovačka društva i investitore stvarna vrijednost arbitraže često ne leži samo u tome da se odluka dobije, nego da se dobije odluka koja se može učinkovito provesti ondje gdje se nalazi imovina protivne strane. Upravo to međunarodnoj arbitraži daje velik dio njezine praktične snage.